Proces moderne urbanizacije hrvatske jadranske obale usko je povezan s turizmom, a obilježava ga paralelizam između izvedbe planiranih hotelskih kompleksa i deregulirane i „divlje“ izgradnje koja je naličje i integralni dio industrije turizma. Deregulirana izgradnja omogućena je prešutnim pristankom dvaju sistema - socijalističkog i kapitalističkog - da dozvole „pravo na turistički profit“ i sitnoj privatnoj inicijativi pri čemu nikada nije pronađen prikladan urbanistički niti ekonomski okvir za usmjeravanje i moderiranje tih procesa. Danas, a posebno nakon Zakona o legalizaciji, privatnu inicijativu, slabu regulaciju te sitnu „granulaciju“ izgrađenog okoliša uz obalu više i ne možemo smatrati „problemom“, nego činjenicom s kojom s treba suočiti i koja čak do neke mjere i čini specifičnost hrvatskog turističkog proizvoda. Slavne povijesne jezgre danas su samo manji uzorak u složenom asemblažu neformalne izgradnje, turističkih kompleksa i preostataka postindustrijskog okoliša.